Pokret učiteljica u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća

Piše: dr. sc. Klementina Batina
viša stručna suradnica Odsjeka za etnologiju Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU

Institucionalizacija ženskog obrazovanja u Europi u posljednjoj trećini 19. stoljeća doprinijela je osnivanju ženskih organizacija i pokreta. Učiteljice u Hrvatskoj se od 70-ih godina 19. stoljeća uz podršku manjeg dijela svojih muških kolega zalažu za ''žensko pitanje'', a na početku 20. stoljeća se organiziraju i samosvjesno promiču ideje o ženskoj ravnopravnosti. Djelatnost Kluba učiteljica bila je prvenstveno usmjerena na zaštitu digniteta struke, jačanje staleškog položaja i osobnih interesa učiteljica u okviru učiteljskog staleža, ali i na pružanje materijalne i moralne pomoći siromašnoj, napuštenoj i zlostavljanoj djeci.

Tijekom zadnje trećine 19. stoljeća Europom su se širili ženski pokreti, a njihov zajednički cilj bio je politička, pravna, ekonomska i socijalna emancipacija žena. Preduvjet za ostvarivanje političkih prava žena koje je zagovarao John Stuart Mill bilo je pravo na njihovo obrazovanje. U slučaju izostanka državne potpore za institucionalizaciju ženskog obrazovanja to su pitanje često rješavale ženske organizacije odnosno pokreti predvođeni učiteljicama.

Budući da su u građanskom društvu u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća dominirale tradicionalne i patrijarhalne vrijednosti, pojedinačni pokušaji inkorporiranja naprednih ideja ženskog pokreta doživjeli su osudu intelektualnih (čak i liberalnijih) krugova, a osobito crkvenog dijela javnosti. U raspravu oko „ženskog pitanja” bila je uključena gotovo cijela hrvatska javnost o čemu svjedoče onodobna politička, kulturna i pedagoška glasila i novine u kojima se o „ženskim” temama piše i govori uglavnom u kontekstu nacionalnog pitanja, odnosno u kojima je promicanje ideja o ženskoj ravnopravnosti vješto „upakirana” u funkciju vršenja dužnosti prema domovini.
Začetnice ženskog pokreta u Hrvatskoj profilirale su se na području odgoja i obrazovanja žena. Glavne aktivistice pokreta za školsku reformu bile su učiteljice Dragojla Jarnević, Marija Jambrišak i Marija Fabković. Spisateljica i pjesnikinja Dragojla Jarnević (1812. – 1875.) napisala je relativno malo članaka o potrebi reforme školovanja žena, no ona je kao „uvažena ilirkinja” značajno utjecala na rasprave o toj tada gorućoj temi. U učiteljski pokret uključila se 1871., a već iduće godine održala je javno predavanje o domoljublju i odgoju hrvatske mladeži, posebice djevojaka. Marija Fabković i Marija Jambrišak ravnopravno su sa svojim znatno brojnijim muškim kolegama istupile na Prvoj općoj učiteljskoj skupštini održanoj 1871. godine u Zagrebu. Marija Jambrišak (1847. – 1937.) zalagala se za reformu srednjoškolskog ženskog obrazovanja kao i za otvaranje Sveučilišta za upis ženama te je u tom pitanju ostvarila značajne rezultate. Marija Fabković (1833. – 1915.) bila je jedina žena među osnivačima Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Na učiteljskoj skupštini 1871. godine zalagala se za sekularizaciju školstva te za ravnopravno sudjelovanje učiteljica u pedagoškom radu u okviru rada školskih savjeta.

Iako je prva faza ženskog pokreta započela još 70-ih godina 19. stoljeća u okviru nastojanja naprednih hrvatskih učitelja i učiteljica uz oslonac Hrvatskog pedagoškog zbora (Ivan Filipović, Skender Fabković) te s druge strane uz potporu književnika i ostalih liberalnih intelektualca okupljenih oko časopisa Vijenac koji su bili na tragu Millova shvaćanja „ženskog pitanja” te su, između ostalog, podržavali i gospodarsko osnaživanje žena (August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Ivan Perkovac, Šime Mazzura), hrvatska građanska klasa nije još bila ni politički ni ekonomski dovoljno jaka da bi podržala osnivanje ženskih društava i organizacija pod čijim bi se okriljem osnivale i dalje razvijale ženske srednjoškolske institucije. Osim toga institucionalnu potporu mogla je osigurati jedino vladajuća struktura koja je temeljitiju reformu ženskog obrazovanja kao jedan od najvažnijih preduvjeta za ostvarivanje ekonomskih i političkih prava žena provela tek početkom devedesetih godina 19. stoljeća.

Zbog toga se tek na mijeni 19. i 20. stoljeća formira krug mlađe generacije hrvatskih učiteljica, pedagoginja i književnica koje postupno ali samosvjesno promiču ideje o ženskoj ravnopravnosti. Tome krugu „modernih žena” pripadaju Jagoda Truhelka (pod pseudonimom A. M. Sandučić), Kamila Lucerna (pseud. Camilla Leonhard), Jelica Belović-Bernadzikowska, Štefa Iskra, Adela Milčinović, Milka Pogačić, Antonija Kassowitz-Cvijić, Vilma Vukelić, Ivana Brlić-Mažuranić, Karolina Schauff, Marija Jurić Zagorka, Marija Tomšić-Im, Gjena Vojnović (pseud. Kristijana Solvejgs), Zdenka Marković, Josipa Glembay i druge. Sve se one, uz svoju redovitu odgojno-obrazovnu djelatnost, bave i osobnim stvaralaštvom te objavljuju stručne članke i osvrte u učiteljskim glasilima, omladinskim listovima, gospodarskim i obiteljskim listovima, odnosno literarne radove u književnim časopisima onoga vremena. Četrnaest godišta Domaćeg ognjišta, časopisa koji se prvenstveno profilirao kao obiteljski, a zatim i „ženski”, prava je „poslastica” za istraživanje ženskog pitanja na mijeni stoljeća. Osobitost je ovog časopisa u tome da su ga pod patronatom Hrvatskog pedagoško-književnog zbora od prvog (1900.) do zadnjeg broja (1914.) uređivale isključivo žene. Osnovna zadaća lista objavljena je u programskom tekstu nakladnika pod naslovom „Što hoćemo i želimo?” (Na Domaćem ognjištu, knj. I/ sv.1/1900). Tekst je upućen prvenstveno hrvatskim „ženama, majkama i kćerima” koje se apostrofiraju kao „svećenice ognjišta”, „rasadnice znanja i kreposti” te svima ostalima kojima je „na srcu napredak naroda” jedinstvenim ciljem da se odgaja „narodu valjan podmladak” (ibid.). Većina suradnika Domaćeg ognjišta dolazi iz redova već navedenih hrvatskih „modernih žena” – učiteljica, književnica i publicistkinja, dok su se suradnici poput Janka Leskovara, Davorina Trstenjaka, Dragutina Domjanića, Rikarda Katalinića Jeretova, Izidora Kršnjavija i drugih afirmiranih književnika i javnih djelatnika ovom „ženskom” projektu pridružili u kasnijim godištima.

Upravni odbor Udruge učiteljica Kraljevine Hrvatske i Slavonije

U trećem svesku prvog godišta časopisa (1900.) objavljena je vijest o osnivanju Zemaljske gospojinske udruge za naobrazbu i zaradu ženskinja u Hrvatskoj i Slavoniji kojoj je osnovni cilj bio poduprijeti obrazovanje te privrednu samostalnost žena. Iste godine, u okrilju Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, osnovan je Gospojinski klub učiteljske čitaonice ili kraće Klub učiteljica. Prva predsjednica kluba bila je Milka Pogačić, a upravni odbor činile su Vera Cuvaj, Anka Tkalec, Katarina Plemić, Vera Filipović i dr. Klub učiteljica prerastao je 1904. godine u Udrugu učiteljica Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa sjedištem u Zagrebu. Rad udruge organizirala je i vodila učiteljica Milka Pogačić (1860. – 1936.) koja se osim za jačanje staleškog položaja učiteljica zalagala i za pružanje materijalne i moralne pomoći siromašnoj, napuštenoj i zlostavljanoj djeci. Ciljevi ove udruge prvenstveno su bili usmjereni na zaštitu digniteta struke, ali i osobnih interesa učiteljica u okviru učiteljskog staleža kojima se zakonskom regulativom oduzimalo pravo na bračni život i materinstvo. U pozadini su ove zakonske odluke kulturološki i ekonomski razlozi. Naime, u predodžbama građanskog društva zaposlena žena nije odgovarala poželjnoj slici ženskog identiteta koji je ženu definirao kao kućanicu pozicioniranu u sferu obitelji. Žena je posao učiteljice mogla obavljati samo privremeno dok se nije udala i osnovala obitelj. Javna sfera bila je prvenstveno rezervirana za muškarce te je odredba o celibatu učiteljica donesena između ostalog i kako bi se potisnula konkurencija s tržišta rada. Naredba bana Khuen-Héderváryja iz 1888. godine stavljena je djelomično „izvan snage” 1914. godine kada je učiteljicama dopuštena udaja za učitelje te iznimno i uz posebnu dozvolu kraljevske zemaljske vlade za muškarce druge profesije, dok je odluka o celibatu učiteljica u potpunosti ukinuta tek 1918. godine nakon političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije. Posljedice ove odluke najviše su se očitovale u nedostatku učiteljskog osoblja, osobito nakon 1914. godine budući da su se mnoge učiteljice dobrovoljno odrekle službe zbog udaje.

Upravni odbor Kluba učiteljica

U razdoblju između 1900. i 1920. žene postaju sve vidljivije u javnoj sferi zapošljavanjem u novim stručnim zanimanjima pa u tu svrhu osnivaju stručna društva čiji su zadatci prvenstveno bili karitativni i edukativni. Razvijena profesionalna ženska udruženja osnivaju se nakon 1920. godine, a važnost njihove uloge ogledala se ne samo u profesionalnoj nego i u socijalnoj podršci članica udruženja koja se pokazala presudnom u razvoju njihove profesionalne djelatnosti.