Kurikul(um)* Hrvatskoga jezika – umjesto sadržaja usmjerenost ishodima učenja

piše: Nataša Sajko, prof. savjetnica
članica stručne radne skupine za izradu prijedloga kurikuluma Hrvatskoga jezika

* autorica se priklanja uporabi riječi kurikul te će je rabiti u svim kontekstima osim u nazivu dokumenta

Uvod
Prijedlog Nacionalnoga kurikuluma predmeta Hrvatski jezik dokument je kojim se predlaže novi način učenja i poučavanja Hrvatskoga jezika, najzastupljenijega predmeta u hrvatskim školama. Umjesto usmjerenosti na sadržaje učenja i poučavanja kurikul pozornost učenika i učitelja ili nastavnika usmjerava ka odgojno-obrazovnim ishodima. Člankom se ukratko prikazuje struktura kurikula i temeljne promjene koje se njime predlažu.

Što je kurikul?
Premda se u hrvatskoj obrazovnoj praksi već desetak godina govori o poučavanju usmjerenom ishodima učenja, još se uvijek postavljaju pitanja o tome koja je svrha kurikula i u čemu se on razlikuje od nastavnoga plana i programa. Sljedeća definicija upućuje na sličnosti i razlike u dvama pristupima planiranju učenja i poučavanja:

„Kurikul je više od popisa tema i ključnih pojmova i vještina. On je uputnik kako postići ishode ili željena učenička postignuća, željenu izvedbu, upute kojima se predlažu primjerene metode i oblici poučavanja i vrednovanja kojima se vjerojatnije može postići željeni učenički rezultat.”

(Curricculum is more then a list of topics and list of key facts and skills (the "inputs"). It is a map for how to achieve the "outputs" of desired student performance, in which appropriate learning activities and assessments are suggested to make it more likely that students achieve the desired results.)

Grant Wiggins and Jay McTighe, Understanding by Design

Dakle, nastavni planovi i programi davali su popise ključnih pojmova i vještina koje učenici trebaju usvojiti ili svladati tijekom učenja i poučavanja (tj. nastave). Kurikul za razliku od nastavnoga plana i programa određuje poželjna znanja, vještine i stavove, tj. ostvarene odgojno-obrazovne ishode, na kraju određenog razdoblja učenja i poučavanja te opisuje poželjna iskustva učenja i ulogu učitelja u njihovu osmišljavanju, odabiru materijala i izvora, kao i organizaciju prostora i određivanju vremena učenja i poučavanja te oblika vrednovanja ostvarenoga. Vrednovanje se sagledava obuhvatnije od tradicionalnoga ocjenjivanja i usmjereno je razvijanju vještina samoprocjene i vršnjačke procjene gdje je vrednovanje shvaćeno kao učenje i usmjereno je učenju.

Nacionalni kurikulum predmeta Hrvatski jezik
Metodologija izrade nacionalnih predmetnih kurikula u sklopu cjelovite kurikulske reforme odredila je da se za svaku godinu učenja i poučavanja iskaže između 6 i 20 odgojno-obrazovnih ishoda. Budući da je Hrvatski jezik predmet s najvećom satnicom i uči se tijekom cijeloga školovanja, stručna se radna skupina odlučila iskazati veći broj odgojno-obrazovnih ishoda kojima će sustavno definirati očekivanja od hrvatskih učenika. Od učenika se prema načelu horizontalno-vertikalnoga slijeda očekuje ovladavanje znanjima i vještinama iz područja jezika, komunikacije, književnosti i suvremenih pismenosti (informacijske, medijske, kulturalne) potrebnih građaninu 21. stoljeća te razvijanje vještine izražavanja stavova i vrijednosnih sudova prema razvojnoj dobi i spoznajnim mogućnostima, ali i sposobnost kreativnoga mišljenja i izražavanja. Stoga je predmet razdijeljen u tri međusobno povezane i isprepletene domene, tj. predmetna područja:

1. Komunikacija i jezik
2. Književnost i stvaralaštvo
3. Kultura i mediji.

U prvoj domeni razvijaju se vještine primanja i odašiljanja jezičnih poruka slušanjem, čitanjem, govorenjem i pisanjem kao i vještina međudjelovanja, tj. razgovaranja i dopisivanja. Jezična znanja povezuju se s jezičnom proizvodnjom, tj. učenici usvajaju one spoznaje o jeziku koje su im potrebne zbog učinkovitoga stvaranja različitih vrsta tekstova (govorenih, pisanih, višemedijskih, multimodalnih). Tekst i njegovo stvaranje, primanje, razumijevanje i vrednovanje stavljen je u središte predmeta Hrvatski jezik i kao takav povezuje sva tri predmetna područja. Književnost je izdvojena u zasebnu domenu zbog osobitosti književnoumjetničkoga ili beletrističkoga stila kao nadstila hrvatskoga jezika, a i zbog usmjerenosti k osobitoj vrsti literarnoga čitanja koje se svojom svrhom razlikuje od informacijskoga čitanja čijim će strategijama učenik ovladavati u domeni Komunikacija i jezik. S obzirom na ubrzani razvoj umjetne inteligencije i spoznaje da će u budućnosti rutinske poslove, za koje su potrebne prosječne kognitivne vještine, moći obavljati roboti i računala, u kurikulu je dio domene Književnost i stvaralaštvo posvećen i razvijanju kreativnoga mišljenja i stvaralačkome izražavanju učenika kojima se potiču inovativnost i stvaralaštvo potaknuti tekstovima. Treća domena nova je u predmetu Hrvatski jezik i nije ju uputno poistovjećivati s dosadašnjim nastavnim područjem Medijske kulture iako su nazivima slične. Naime, u trećoj domeni po jedan je odgojno-obrazovni ishod posvećen razvijanju informacijske, medijske i kulturalne pismenosti djece i mladih. Dakle, i u toj je domeni u središtu tekst i to tekstne vrste različitih funkcionalnih stilova od administrativnog i popularnoznanstvenog do novinarsko-publicističkog, ali i književnoumjetničkog, osobito kad su u pitanju književni tekstovi na arhaičnijim oblicima hrvatskoga jezika iz starijih književnopovijesnih razdoblja koje učenici čitaju radi svoje kulturne svijesti i pismenosti te inkulturacije u svoj kulturno-jezični krug.

Novosti u kurikulu Hrvatskoga jezika
Prijedlog kurikula Hrvatskoga jezika uvažava sve postojeće dobre prakse u učenju i poučavanja predmeta, može se reći da je i dobrim dijelom izrastao na praktičarskim iskustvima članova i članica stručne radne skupine koji su uglavnom došli iz različitih dijelova hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava i vrste škola. Ipak, njime se predmet nastoji osvijetliti iz nekih novih kutova i bojama koje su potrebne novim korisnicima – učenicima 21. stoljeća.

Tako se u kurikulu posvećuje pet ishoda razvijanju jezičnih vještina i sposobnosti oblikovanja poruke u bilo kojem obliku – govorenom, pisanom ili višemedijskom (hipertekstualnom, multimodalnom) – koja uporabnu funkciju komunikacijske jezične kompetencije stavlja ispred lingvističke. Učenici ne trebaju „bubati” činjenice koje su im dostupne u mnogobrojnim izvorima znanja (ne samo više iz bilježaka koje su „uhvatili” tijekom nastavnikova predavanja ili pročitali u čitanci ili udžbeniku), ali zato trebaju razviti vještinu procjene dostupnih informacija, njihove valjanosti i relevantnosti, zaštititi se od agresivnosti medijskih poruka i skrivenih namjera njihovih pošiljatelja, prepoznati i opisati obilježja svojega kulturnog i jezičnog kruga i usporediti ih s drugim kulturama i narodima u ovom globaliziranom i internacionaliziranom svijetu. Naime, samo se tako može razviti i njegovati jezično-kulturni identitet i svijest mladog čovjeka kojemu je često bliži jezik internetskih i fejsbukovskih pokrata i kratica od arhaičnih i neobičnih riječi materinskoga jezika koje će otkrivati čitajući djela na različitim hrvatskim govorima koji više nisu u uporabi. Sve su to odgojno-obrazovni ishodi obuhvaćeni trećom domenom Kultura i mediji.

Kultura čitanja i navike čitanja mijenjaju se iz stoljeća u stoljeće. Dok su u antici i srednjovjekovlju tek rijetki bili posvećeni u kulturu pismenosti, a retoričkim su se figurama ukrašavali i neknjiževni (filozofski, pravni, religijski) tekstovi kako bi odgovarali zahtjevima visokoga stila, od renesanse i pojave tiska knjiga postaje sve dostupnija te pojavom novina i književnost postaje pristupačna i manje obrazovanim čitateljima, čime se dovodi u središte kulturnoga života. Danas čitanje i književnosti osim u analognome, tiskanom obliku, dobiva i nove oblike digitalnoga i elektroničkoga medija, mijenja se percepcija teksta, pojavljuje se višemedijska i hipertekstualna književnost koja svoj puni oblik ima samo u elektroničkom i mrežnom okružju. Novi kurikul otvara mogućnost i čitanja novih oblika književnosti i upoznavanja osobitosti njezina čitanja, ali i osvještava izazove novoga vremena i tehnologija koje čitateljima nude i druge oblike zabave i užitka. Otvorenim popisom književnih tekstova, namijenjenih samostalnom i cjelovitom čitanju, stručna je radna skupina odlučila pružiti priliku nastavniku i učitelju kao stvaratelju i edukacijskome stručnjaku da samostalno procijeni potrebe i sposobnosti svojih učenika i prema njima oblikuje vlastiti literarni izvedbeni kurikul, no prema vrlo točno određenim uvjetima: literarne vrijednosti, podjednake zastupljenosti hrvatskih i stranih pisaca, ravnomjerne zastupljenosti svih književnih rodova i vrsta, stilskih i književnih pravaca – kako bi učenik upoznao književnost kao umjetnost riječi koja se razvijala i koja ima svoje unutarnje i vanjske zakonitosti stvaranja i recepcije. Jedna od važnijih namjera bila nam je usmjeriti i izgraditi literarni ukus učenika tako što ćemo mu dopustiti da samostalno odabire i predstavlja barem jedan književni tekst po vlastitome izboru u svakoj školskoj godini te da sastavlja popise omiljenih pisaca, djela, žanrova…. te o tome razgovara i raspravlja sa svojim kolegama, ali i učiteljem ili nastavnikom.

Radi razvijanja dubinskoga čitanja i razumijevanja svih vrsta tekstova predviđeno je smanjivanje broja djela za cjelovito čitanje na šest do osam u višim razredima osnovne škole i gimnazijama, tj. pet do sedam u strukovnim školama, s tim da nastavnik uz djelo u središtu zanimanja može birati i mnogobrojne ulomke iz drugih književnih tekstova ili pak tekstove drugih funkcionalnih stilova kako bi osvijetlio odabranu „veliku ideju” od koje je krenuo u osmišljavanje iskustava učenja i biranje izvora i materijala na kojima će poučavati te metoda i oblika kojima će poučavati.

Važna je novost i promjena sastavnica vrednovanja u predmetu Hrvatski jezik. Učenička će se postignuća vrednovati prema iskazanim vještinama slušanja i govorenja, pisanja i čitanja, tj. sposobnostima uporabe jezika i oblikovanja i razumijevanja teksta i njegova vrednovanja. Dakle, i u središte vrednovanja stavljen je učenik kao subjekt koji se aktivno služi svim svojim spoznajama o jeziku i njegovoj uporabnoj vrijednosti bez obzira na to je li uporabljen s namjerom da nam prenese neku obavijest ili da nam pruži emocionalnu, spoznajnu ili estetsku nasladu.

Zaključak
Nova obrazovna paradigma u središte odgoja i obrazovanja stavlja učenika kao subjekt koji doživljava različita iskustva učenja pri kojima ostvaruje svoj potpuni potencijal. U predmetu Hrvatski jezik temelj je svih učenikovih iskustava susret s tekstom: govorenim, pisanim, višemedijskim, multimodalnim. Učenik sluša, čita, govori, piše, razgovara ili raspravlja i pri tome razvija svoju sposobnost stvaralačkoga mišljenja i kritičkoga vrednovanja različitih informacija i izvora. Cilj je prijedloga kurikula osposobiti učenika da jezikom može izraziti i ostvariti sve svoje komunikacijske i životne potrebe te da može doživjeti susret s jezikom kao temeljem književnosti kao umjetnosti riječi uvažavajući pri tome sve suvremene spoznaje temeljnih jezikoslovnih i književnih kao i edukacijskih znanosti.