Shakespeare - inspiracija u glazbi

Ove godine obilježava se 400. obljetnica smrti jednoga od najpoznatijih spisatelja svih vremena – Williama Shakespearea. On je ujedno i najuglazbljeniji književnik, za čijim su dramskim djelima i pjesništvom posegnuli brojni skladatelji. Ljepota Shakespeareovih stihova privlačila ih je i inspirirala na stvaranje brojnih glazbeno-scenskih djela, od opere i baleta do mjuzikla, instrumentalnih djela i vokalne lirike. Motivi njegovih tekstova temelje se na vječnim temama ljubavi i ljubomore, obiteljskih odnosa, častohleplja, strasti, borbe za vlast, odnosa pojedinca prema društvu u kojem živi. Sve te teme, koje su oduvijek privlačile ljudsku prirodu, bile su izvrsna podloga za nastanak glazbenih djela.

Povijesne ličnosti i događaji, koji su u velikoj mjeri prisutni u mnogim djelima ovoga engleskoga pisca, uvelike su doprinijeli uspješnosti spomenutih glazbenih djela, od kojih su neka postala dio kanona klasične glazbene literature. Uvijek aktualan, Shakespeare i danas potiče na stvaranje mnoge skladatelje i čini se da ta glazbeno-književna interakcija još uvijek traje.

Glazbeno-književna suradnja raznih skladatelja i engleskoga dramatičara najvjerojatnije datira iz 1769. Naime, tada su organizatori manifestacije Veliki Shakespeareov jubilej izabrali trgovački gradić Stratford-upon-Avon mjestom svoga hodočašća. Tijekom tri dana društvena elita od Londona pa nadalje stisnula se u unajmljene sobičke riskirajući svoju dvorsku obuću na blatnjavim ulicama koje su se već tada smatrale „začaranim tlom”, odnosno tlom po kojem je Shakespeare hodao i pjevao. Glazba je oduvijek bila dio manifestacija obilježavanja Shakespeareova jubileja, a tom prigodom njezin glavni predstavnik, skladatelj i dirigent bio je dr. Thomas Arne. Arne, kojega se najviše sjećamo po njegovim melodioznim izričajima, bio je u potpunosti Britanac, stoga Veliki Shakespeareov jubilej nije bio ništa manje od nacionalnog slavlja. Od 1769. godine Europljani postaju sve više svjesni Shakespearea te zaozbiljno započinje štovanje Shakespearea, osobito jačanjem romantizma u ranom 19. stoljeću.

Hayden je 1795. objavio svoj nježan i misaoni prikaz pet stihova iz Sna ivanjske noći koji započinju stihom Ona nikada nije priznala svoju ljubav. Iako Shakespearea nećemo naći u Mozartovim djelima, Beethoven ga nije zaobišao.
Godine 1827. njemačka produkcija Sna ivanjske noći ukrašena je uvertirom osamnaestogodišnjega genija Felixa Mendelssohna.

U Parizu se istodobno održavaju predstave putujuće engleske družine te duboko utječu na skladatelja Hectora Berlioza i postaju temeljem njegove inspiracije utječući time na Shakespeareov preporod. Berlioz otkriće Shakespearea opisuje kao „udar groma”, a pružilo mu je „cjelokupnu blagodat umjetnosti”. Shakespeare za Berlioza predstavlja jezik strastvene mladeži jer se Shakespeare obraća mladima strastvenima i maštovitima svoga vremena. On je bio čovjek inspiracije koji je slijedio samo zakone vlastitoga genija odbacujući akademska pravila i konvencionalan ukus. Berlioz je napisao uvertiru za Kralja Leara, a iz Hamleta je izdvojio Ofelijinu smrt. Krajem života, 1862. napisao je operu Beatrice i Benedict nadahnut djelom Mnogo vike ni za što.

Povijest opere temeljene na Shakespeareu možemo proučavati kao izdvojeni, samostalni glazbeni opseg. Svoje podrijetlo vuče sve do 18. stoljeća, a nastavlja se, naravno, sve do dana današnjega. Devetnaesto stoljeće ipak možemo smatrati stoljećem najveće plodnosti, odnosno vremenom nastanka najvećih umjetničkih djela koja privlače pozornost zbog svoje bliskosti sa samim originalom. Falstaff je ujedno vrhunac Verdijeva djelovanja i bogat izraz koji uključuje neizmjernu dozu humanosti koju osjećamo isključivo Shakespeareovom.  Verdijev Macbeth danas se cijeni više no ikad u povijesti glazbe. Do 1930. obično je kritiziran, čak i ismijavan − zbog tretiranja Shakespearea, ali i zato što se smatrao glazbenom banalnošću.

Verdi

Giuseppe Verdi


Misao je najjače oružje

Za Verdija djela Williama Shakespearea postaju neiscrpan izvor inspiracije. Macbeth je bila prva od tri Shakespeareove opere, a slijede ju Othello i Falstaff.
Macbeth je parabola političke besmrtnosti i ujedno revolucija tada postojećih zakonitosti opere. Naime, Macbeth je čovjek koji vidi ono što želi vidjeti, njegovim svijetom ne vladaju tirani, već isključivo ideje. Macbeth je mračna politička parabola puna mahnitosti i tiranije, a ujedno je i potpuni kontrast onodobnoj talijanskoj operi. Libreto je napisao Francesco Maria Piave. Verdi je obožavao Shakespearea te svoju dužnost da mu ostane vjeran nije olako shvaćao. Čitajući neke od Shakespeareovih adaptacija, izjavio je: „Jadan Shakespeare! Kako li je zlostavljan!” Verdijev cilj nije bio zlostavljati tog velikog dramatičara, već ostati vjeran njegovu izričaju što je moguće više.

Ni hrvatski skladatelji nisu ostali imuni na Shakespearea i njegove tekstove. Naši autori uglazbili su šest djela: Stjepan Šulek napisao je opere Koriolan i Oluja, Igor Kuljerić i Dragutin Savin skladali su Richarda III., dok su lirski prizori Krešimira Fribeca Romeo i Julija, kao i mjuzikl Madame Hamlet Alfija Kabilja do danas ostali neizvedeni. Proslavljeni hrvatski dirigent Lovro von Matačić skladao je scensku glazbu za Macbetha u režiji Tita Strozzija 1933. godine. Hrvatski skladatelj Blagoje Bersa skladao je 1897. mladenačku simfonijsku pjesmu – Hamlet. Među skladateljima koji su se okušali u scenskoj glazbi za drame izdvajamo: Oskara Jozefovića, Karla Krausa, Bogdana Gagića, Stanka Juzbašića, Ladislava Tulača i Milo Cipra.

Iz svega navedenoga možemo zaključiti da poeta svjetske književnosti već četiri stoljeća obilježava glazbu svih žanrova jer čini se da Shakespeare sam po sebi donosi glazbu. Njegova se djela još i danas izvode u kazalištima i operama diljem svijeta, a nadamo se da velika obljetnica neće mimoići ni našu, hrvatsku glazbenu scenu.