Ispis

Sindrom Down – izazovi; Učenje engleskog jezika od 1. razreda osnovne škole

Fani Perun, prof. 

OŠ Ivan Duknović, Marina

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Podučavanje učenika sa sindromom Down predstavlja izazov za učitelje, no nimalo više od rada s drugom djecom s teškoćama. Kako bi učenik bio uspješan, važno je izgraditi dobre odnose i ostvariti učinkovitu suradnju među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa. Učenje treba biti višeosjetilno, uz prilagodbe po mjeri djeteta.

 

  Ključne riječi: sindrom Down, engleski jezik, prvi razred

 

Kako početi?

 

Najesen mi u prvi razred dolazi učenica sa sindromom Down. Kako ću s njom raditi? Hoću li ja to znati? Kako početi?

Slična pitanja javljaju se u glavi svakoga tko se po prvi puta susreće s ovakvom situacijom. Učitelji se osjećaju nespremni za rad s takvim djetetom. Svjesni su da nemaju odgovarajuće kompetencije, što dodatno povećava njihovu zabrinutost.

Hrvatska zajednica za Down sindrom (HZDS) je krovna zajednica koja organizira i povezuje rad Udruga za sindrom Down iz osam županija. Izdala je nekoliko naslova koji nam mogu pomoći da razumijemo teškoće s kojima se susreću djeca sa sindromom Down (SD) i da naučimo kako uče. Iako tema učenja stranog jezika nije obrađena, mogu se naći korisni savjeti. Udruge povremeno održavaju tečajeve s temom „Kako uče djeca sa sindromom Down“ što objavljuju na svojim stranicama.

Roditelji ili staratelji su neprocjenjivi izvor informacija. Dobro je pripremiti pitanja koja ćete im postaviti na prvom sastanku. Ono što je vrijedno saznati je u kojoj je mjeri dijete samostalno, kakvo je bilo u vrtiću, koliko mu je razvijen govor, koji glasovi mu stvaraju poteškoće, što voli ili ne voli, ima li braće i sestara, ima li kućnog ljubimca, bavi li se sportom, voli li glazbu, ples, crtanje, bojenje, slušanje priča i sl. Poželjno je pitati ih da sami ispričaju što smatraju da trebate znati o njihovom djetetu.

Od samog početka, bitno je uspostaviti dobar odnos sa svim sudionicima nastavnog procesa. U ovom slučaju, ne radi se o klasičnom trokutu roditelj – dijete – učitelj. Sudionika je puno više: učenik, roditelji ili staratelji, učitelj razredne nastave, vjeroučitelj (ako dijete pohađa vjeronauk), djelatnici stručne službe škole, pomoćnik u nastavi i mi, učitelji i učiteljice Engleskog jezika. Uključenost i suradnja svih zajedno od velike je važnosti kako za uspjeh učenika, tako i za kvalitetniji i lakši rad.

 

Prilagodbe

 

Radno mjesto – Učenik treba imati klupu i stolac odgovarajuće visine. Leđa trebaju biti poduprta, a stopala na tvrdoj podlozi. Slika 1 prikazuje dobru visinu u odnosu na površinu klupe, ali neodgovarajući stolac jer nema potpore za leđa ni podloška za stopala.

 

Slika 1
 Slika 1

Iz prakse: Dobro je da učenik sjedi u prvoj klupi, ako ona nije smještena blizu ploče. Ponekad je druga klupa bolji izbor jer učenik ima širi pregled. Poželjno je odrediti dominantno oko i uho pa smjestiti učenika u onaj dio učionice koji mu, u odnosu na učitelja i ploču, najviše odgovara. Također je potrebno smjestiti pomoćnika u nastavi na onu stranu klupe gdje je nedominantna ruka učenika.


Razredni jezik – Naredbe razrednog jezika izvode se uvijek uz isti pokret. Primjerice, ruka na uhu uvijek ima značenje Listen! dok mali ponavljajući kružni pokret, pored obraza u visini usta, znači Repeat!, ruka koja drži zamišljeni mikrofon ispred usta je Sing!, jedan kružni pokret u zraku je Circle! i slično. Također se mogu koristiti kartice sa simbolima ili drugi dogovoreni znakovi.

Pribor i knjige – Učeniku je lakše držati deblje olovke i drvene bojice koje su namijenjene tom uzrastu. Kod rješavanja zadatka u udžbeniku ili radnoj bilježnici, dobro je nešto podstaviti kako bi obje strane bile iste visine.

Iz prakse: U prvom razredu učenica je voljela listati udžbenik ili radnu bilježnicu i gledati slike. Kako bi ostala na određenoj stranici, koristila sam velike spajalice ili štipaljke. Naučila je da kad to stavim, nema više listanja jer na toj stranici nešto radimo.

Postoje posebne bilježnice prilagođene učenicima s teškoćama, podloga je svijetloplava, s jasno naznačenim okvirima za pisanje. Na dnu svake stranice je smješko kako učenik ne bi naopako okretao bilježnicu.

Iz prakse: U početku, s obzirom na nedovoljno razvijenu finu motoriku, ta bilježnica nije bila uvijek praktična jer je redak prekrata, s obzirom na veličinu slova i duljinu riječi. Stoga sam u Word-u napravila prilagođeno crtovlje. (slika 2) Učenici je bilo lakše pisati na tim pojedinačnim listovima. Kasnije se to promijenilo i već u prvom razredu uspješno je koristila bilježnicu.

 

sl 2
 Slika 2

Ako učenik crta ili piše izrazito krupno, može se prilagoditi zadatak tako da ga radi na papiru većeg formata, dok se grafomotorika dovoljno ne razvije. (slika 3 – zadatak iz udžbenika Smiles 1, Alfa d.d.; slika 3a – isti zadatak, okvir na papiru formata A4; 4 okvira – 4 lista) 

 

sl 3
 Slika 3

 

sl 3a
                                                           Slika 3a

Iz prakse: Kod početnog crtanja i bojenja, a kasnije i kod pisanja slova, korisno je primijeniti neki graničnik. Uputila sam učenicu i asistenticu kako koristiti gumicu, prst ili ravnalo kao graničnik. Može se koristiti i komad debljeg kartona.

Prilagodba načina rada i materijala – Zahtjevno je odrediti u prvom razredu osnovne škole, dok još nedovoljno poznajemo učenika, koje su granice njegovih sposobnosti. Metodom pokušaja i pogreške vremenom dolazimo do onog što učenik uspješno može savladati.

Najdragocjenije informacije dobit ćemo od učitelja razredne nastave koji je s učenikom svaki dan pa ga puno bolje poznaje. Važne su nam i povratne informacije asistenta i roditelja.

Sukladno tome, stalno prilagođavamo aktivnosti na satu. Prilagodba  se temelji na sposobnostima učenika i stupnju razvijenosti vještina slušanja, čitanja, govorenja i pisanja. Treba uzeti u obzir i ostale pridružene teškoće – specifičnu građu govornog aparata (jezik), vid, sluh, govor, motoriku i mišićnu hipotoniju.

Kao i kod ostalih učenika s teškoćama, koristimo posebne radne materijale, prilagođavamo metode i načine rada te količinu i težinu gradiva i trajanje aktivnosti. Primjenjujemo vrstu pomoći i podrške kakva učeniku treba i u kojoj mjeri. Sve aktivnosti je važno popratiti vizualnim sadržajima, ukoliko je to moguće. Za učenike u razrednoj nastavi najbolji su jednostavni crteži u boji, oslobođeni suvišnih detalja. Trebaju jasno predstavljati ono što ilustriraju. Poželjno je koristiti postere, fotografije, tablice, igračke, modele, stvarne predmete, dijelove tijela, odjeću i obuću učenika, prste za učenje brojeva itd. Mogu se koristiti i magnetna slova, kartice s pojedinačnim slovima, kartice s brojevima, riječima ili točkama (za količinu).

Iz prakse: Osim slikovnih kartica koristila sam kartice s riječima i brojevima, ali i izrezana pojedinačna slova od kojih bi pravili riječi. Za boje sam koristila kartice i predmete u raznim bojama (slika 8), a za brojenje prste i raznovrsne konkrete - čepovi, sličice, grah, igračke, bojice, flomasteri. (slike 4 i 4a)

sl 8

 Slika 8

sl 4
 Slika 4
sl 4a
 Slika 4a

Količina i težina gradiva – U prvom razredu se usvajaju frekventne riječi i kratki izrazi pa učenik može dobro pratiti obrazovne sadržaje. Učestalost sažimanja i modificiranja zadataka raste sukladno povećanju količine gradiva određenog razreda, što ga je više i što je teže, preinake su češće. Prema potrebi, učitelj će smanjiti opseg gradiva (skratiti, uzeti samo jedan dio, napraviti poseban nastavni listić sa sažetkom teksta, zadati zamjenski zadatak i sl.) te pojednostavniti sadržaj (izvući bitno, teže riječi zamijeniti jednostavnima, dulje rečenice preoblikovati u više kratkih).

Trajanje aktivnosti i pomoć – Ako je potrebno, produlji se vrijeme za rad ili se složeni zadatak razlomi na više dijelova i odradi po etapama. Zna se dogoditi da učenik brzo napravi zadano. Preostalo vrijeme može se iskoristiti za usmene vježbe ili dodatni zadatak. Potrebno je odrediti vrstu i razinu pomoći. Pruža je učitelj, asistent ili netko od suučenika. Ponekad je samo dovoljna uputa ili gesta, a nekad je to na višoj razini, npr. učitelj korak po korak vodi učenika do rješenja.

Metode i načini rada – Jako je važno opušteno, ali poticajno razredno ozračje. Uvijek treba održavati kontakt očima te govoriti jasno i dovoljno glasno. Po potrebi se koriste dogovoreni pokreti, znakovi i slike te što više učenja u simuliranim situacijama. Primjerice, svaki put kad ulazi ili izlazi iz učionice, učenik pozdravi (po potrebi učitelj pomaže ili ispravlja izgovor). To se ponavlja sve dok učenik spontano ne počne pozdravljati. Tako je i sa situacijskim dijalozima. Dobro je upotrijebiti odgovarajuće rekvizite.

Koriste se sve metode kao i s ostalim učenicima. Bitno je što više aktivnosti popratiti gestama, mimikom i pokretom, bilo da se radi o ponavljanju za govornim modelom, koristi razredni jezik, uvodi vokabular, pjevaju ili recitiraju pjesme i brojalice. Sve što se radi, radi se po primjeru, modelu ili predlošku kako bi učeniku bilo jasno što i kako treba napraviti. Osim prilagodbe gradiva sposobnostima djeteta, važno je povezati ga s njegovim osobnim iskustvom.

Uputno je učenika uključiti u razne aktivnosti – kao pomagače oko nastavnih materijala, kartica, listića, magneta i slično i to na način da svaka aktivnost bude smislena, na primjer kad skida kartice s ploče imenuje ih ili broji, kad sprema magnete, govori boje i slično.

Rad s karticama sadrži taktilno-kinestetički element pa dok učenik manipulira karticama na klupi ili na ploči, zadovoljava i potrebu za kretanjem. Najčešće se koristi spajanje parova, slaganje kartica u nizu, koja kartica nedostaje, razvrstavanje u dvije kategorije i slično. Posebno je veselje kod uvježbavanja vokabulara, kad se obrnu uloge pa učenik okrene karticu, učitelj je pogrešno imenuje, a učenik ispravi. Svaka aktivnost koja izaziva pozitivne emocije, doprinosi boljem zapamćivanju sadržaja.

Iz prakse: Učenica je prvo učila brojiti na prste ruke pa pomoću konkreta. (slike 4 i 4a) Nakon toga s raznim karticama kojima smo kasnije pridružili konkrete. Na kraju je učenica samostalno pridruživala kartice s brojevima i kartice s riječima. (slika 5)
Kod pokušaja čitanja, učenica je „čitala“ tako da je gledala brojku, a ne riječ. Ako se radi samo s riječima, nakon što se uklone kartice s brojkama, učenica uspješno „čita“ samo kad su kartice poredane u nizu. (slika 5a)
Dobro je napraviti kartice s riječima i točkicama. (slika 6) U početku je učenica brojila točkice, vremenom je zapamtila izgled i položaj točkica. Kasnije se dio s točkicama savije prema nazad i čita se samo riječ.

 

sl 5
Slika 5

 

sl 5a
 Slika 5a

sl 6Slika 6

 

Slušanje – Slušno raspoznavanje glasova i riječi engleskog jezika ne bi trebalo predstavljati problem učenicima sa SD. Teškoću im predstavlja reprodukcija onog što su čuli, što ne znači da ne čuju točno.

Iz prakse: Učenica je od samog početka bila uspješna u slušnom raspoznavanju glasova i riječi engleskog jezika. Bez problema bi odabrala karticu, sliku, igračku, bojicu ili drugi materijal prema odslušanom sadržaju.
Praktični radovi su mogući već od prvog razreda. Na slici 7, nakon odslušane upute učenica samostalno miješa primarne kako bi dobila sekundarne boje. Dobivene rezultate koristi pri rješavanju zadatka. (slika 7a – zadatak iz udžbenika Smiles 1, Alfa d.d.)

 

sl 7
 Slika 7

 

sl 7a
 Slika 7a

 

Čitanje – Učenici sa SD imaju teškoća s analizom i sintezom. Usvajaju čitanje sporo, ali mogu naučiti čitati.

Iz prakse: Kako je učenica napredovala u hrvatskom jeziku, uvela sam čitanje na engleskom. Počeli smo s riječima koje već zna (boje, brojevi), ali ih je dekodirala po boji kartice ili broju točaka. Kad je dobila iste riječi na bijeloj podlozi, nije ih mogla pročitati. Nakon toga smo vježbali slaganja slova prema predlošku. (slika 8) To je radila uspješno, ali nije mogla pročitati riječ. Izgovorila bi boju kartice.
Napravila sam trake papira s riječima i odgovarajućim sličicama. U početku smo riječi učili sa sličicom, kasnije sam sličicu presavila tako da nije bila vidljiva. (slika 9)
Vježbali smo i riječi u nizovima. Primjerice, nakon vježbanja 2 niza, big, fig, dig te bull, full, pull, uspješno bi rješavala vježbe tipa odd one out.

 

 Slika 8

 

 Slika 9

 

Kad je učenica savladala čitanje jednosložnih i dvosložnih riječi u hrvatskom jeziku, počeli smo s čitanjem riječi koje se isto pišu i čitaju, npr. ten, hen, bed, dog, hot, dig, get i sl.
Nakon toga riječi koje završavaju na - ll: bull, full, pull; - ss: kiss, miss; - x: six, mix, fix; box, fox; - sh: fish, wish, dish.
Iako sporo, učenica je uspješno čitala riječi na karticama (bez slika) u 3. i 4. razredu.
S lakoćom je imenovala prvo i zadnje slovo, a ono u sredini joj je bio problem sve dok ne bi naučila čitati riječ kao cjelinu. Kod diktata tih istih riječi, napisala bi prvo i zadnje slovo, ono u sredini je trebalo izgovoriti sporo i naglašeno.

Pisanje – Preporučuje se korištenje velikih tiskanih slova. Učenik će brže i točnije napisati s papira nego s ploče.

Iz prakse: Učenica je postupno savladavala pisanje na hrvatskom jeziku, a paralelno s tim i na engleskom. Danas, kad piše prethodno uvježbane riječi, zna preskočiti neko slovo, ali kad prepisuje brza je, točna i uredna. Rečenice i tekstove piše po modelu, po diktatu piše uvježbane riječi od dva ili tri slova.

Govorenje – Razvoj govora kod učenika sa SD je usporen. Izgovor pojedinih glasova je nedovoljno artikuliran pa je govor teže razumljiv. To je učiteljima dodatni izazov. Na primjer, moja učenica je dugo izgovarala blue kao bu, red kao jed i sl. Još uvijek ne govori pravilno iako je vidljiv veliki napredak.

Iz prakse: Učiteljica i asistentice su vrlo brzo naučile specifičan govor učenice. Budući da smo se susretale 2 sata tjedno, više sam razumjela što govori na engleskom nego na hrvatskom. Uz svu moje napore, rijetko sam razumjela što želi reći pa bi asistentica „prevodila“. Tek sam je malo bolje mogla razumjeti u 3. razredu, dok je u 4. to bilo prilično dobro, iako ne u cijelosti.
Uglavnom smo radili pomoću kartica i konkreta. Učenica bi imenovala što vidi, koje je boje, veliko/malo, koliko nečega ima i sl. U nizovima bi imenovala boje ili sličice, ali je znala, kao i ostali, pogriješiti redoslijed. To smo rješavali na dva načina: papirnatim „šestarom“ i čepovima. (slike 10 i 10a – zadatak iz udžbenika Smiles 1, Alfa, d.d.)

 

 Slika 10

 

 Slika 10a

 

Kod dramatizacije i vođenja dijaloga koristila sam metodu sjene koja šapće. Kasnije sam provjeravala postoji li takva tehnika rada i budući da je nisam našla, nazvala sam je whispering shadow technique. Učitelj, a kasnije to može biti suučenik, stoji iza učenika sa SD i šapće mu riječi i rečenice koje treba reći kako bi dramatizacija ili dijalog tekli bez prekida.

Raditi s djecom sa SD je isti kao i s ostalim učenicima s teškoćama. Bitno ih je nadzirati i češće davati povratnu informaciju te pohvaliti dobro odrađene zadatke i ponašanje. Potrebno je prilagoditi sadržaje  i načine rada te koristiti odgovarajuće materijale i pomagala. Njihova otvorenost, srdačnost i toplina zasjenjuje sve teškoće s kojima se susrećemo.

Korisni linkovi:

https://www.zajednica-down.hr/
https://www.zajednica-down.hr/index.php/izdanja

Teaching students with Down syndrom is challenging for teachers, but nothing more than working with other SEN students. In order for a student to be successful, it is important to build good relationship between all participants in educational process and to achieve effective cooperation. Learning should be multisensory, with child-specific adjustments.

Key words: Down syndrome, English, first grade

 

25. lipnja 2020.