Bitka za Vukovar

U kolovozu 1990. na području sjeverne Dalmacije i južne Like počela je oružana pobuna dijela srpskog stanovništva protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, koja se, uz podršku Srbije i zaštitu Jugoslavenske narodne armije (JNA), postupno širila i na druge dijelove Hrvatske. Do ljeta 1991. pobuna je prerasla u otvoreni rat pobunjenih Srba i prosrpski orijentirane JNA, potpomognutih Srbijom i Crnom Gorom, protiv Hrvatske, s ciljem pripajanja velikog dijela njezina teritorija Srbiji. I dotad napeta situacija na području istočne Hrvatske usložila se nakon pobune Srba u Pakracu 1. ožujka – dižu se barikade oko sela s pretežno srpskim stanovništvom, srbijanski političari drže mitinge na kojima lokalne Srbe pozivaju na ustanak – da bi kulminirala nakon ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u selu Borovo 2. svibnja 1991. Nakon tog događaja na krajnjem istoku Hrvatske zavladalo je predratno stanje na koje je, dovođenjem pojačanja iz drugih dijelova Jugoslavije, spremno reagirala JNA. Nakon što je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. donio ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Hrvatske, oružani sukobi na krajnjem istoku Hrvatske postali su svakodnevna pojava. Prvog kolovoza 1991. snage JNA i lokalnih pobunjenih Srba krenule su u opći napad, zauzevši tijekom mjeseca istočni dio općine Osijek i većinu Baranje. Nakon tih vojnih uspjeha JNA je većinu svojih snaga usmjerila na Vukovar koji je, uz pomoć snaga pobunjenih Srba iz okolnih sela i jedinice iz vojarne u gradu, prvi put napala 25. kolovoza. Bio je to početak bitke za Vukovar, koja će potrajati 87 dana.

Nakon jednomjesečnih neuspješnih pokušaja njegova zauzimanja JNA je na prijelazu iz rujna u listopad pokrenula operaciju Vukovar, koja je imala za cilj potpuno odsijecanje grada od zaleđa i, što je bila temeljna zadaća, zauzimanje grada. Za zauzimanje Vukovara Komanda 1. vojne oblasti JNA ustrojila je dvije operativne grupe, koje su prema pravcima napada nazvane Sjever i Jug. Grupa Sjever imala je dvije bojne zadaće – zauzimanje Borova Naselja i obrana prema hrvatskim snagama iz pravca Osijeka, dok je zauzimanje Vukovara bila bojna zadaća OG Jug. U njihovu sastavu nalazile su se grupe lokalnih pobunjenih Srba, srbijanske paravojne skupine i jedinice Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, koje su tijekom napada na grad bile podređene JNA.

Do kraja rujna 1991. obrana Vukovara, Borova Naselja i Bogdanovaca bila je organizirana po mjesnim zajednicama. Dana 25. rujna osnovana je 124. (204.) brigada HV-a, u koju su uključeni svi djelatni sastavi ZNG-a i HV-a u gradu, čijim je zapovjednikom imenovan Mile Dedaković Jastreb. Crta obrane koju su držali branitelji Vukovara, Borova Naselja i Bogdanovaca bila je duža od deset kilometara. Nije postojala klasična crta bojišnice, već je obrana bila organizirana po obrambenim punktovima – točkama. Prema podatcima Branka Borkovića, krajem rujna u Vukovaru je pod oružjem bilo oko 1500 ljudi. S obzirom na to da su krajem rujna snage JNA ovladale cestom Šid – Vinkovci, jedina veza Vukovara s Vinkovcima ostala je cesta Bogdanovci – Marinci – Nuštar.

Nakon što je dan ranije zauzela selo Marince, te time odsjekla Vukovar i Bogdanovce od Vinkovaca, operacija JNA s ciljem zauzimanja Vukovara započela je 2. listopada 1991. Plan JNA bio je blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju. Vrh JNA bio je uvjeren da će združene snage JNA, pobunjenih Srba, TO Vojvodine i Srbije i srbijanske paravojne jedinice „osloboditi Vukovar” za najviše nekoliko dana. Početak operacije poklopio se s priznanjem vrha JNA da je Armija doživjela poraz i neuspjeh u agresiji na Hrvatsku, o čemu je 5. listopada obavijestio srbijanski politički vrh. Pritom je ocijenjeno da je veći dio teritorija Hrvatske, na kojem je srpsko stanovništvo bilo većinsko ili brojno, stavljeno pod nadzor JNA, što je zadovoljavalo interese srbijanskog političkog vodstva.

Hrvatski branitelj uz oštećeno vozilo s oznakom Crvenog križa ispred razrušene vukovarske bolnice
(autor fotografije: Damir Radnić, fotografiju darovao: Marko Babić)

Nakon toga, uz izvlačenje okruženih i blokiranih jedinica iz Hrvatske, primarna zadaća JNA postaje ovladavanje preostalim područjem koje je trebalo ući u sastav srpskih autonomnih oblasti. U skladu s tim JNA je morala zauzeti Vukovar, kako bi pobunjeno i okupirano područje na krajnjem istoku Hrvatske bilo zaokruženo u teritorijalnu cjelinu.

Uništen tenk JNA, iza njega gori pogođeni džip hrvatskih branitelja (ne vidi se) - Trpinjska cesta, između 14. - 18. rujna 1991. godine
(autor fotografije: Franjo Živković, fotografiju darovao: Marko Babić)

Početkom vojne operacije Vukovar, Borovo Naselje i Bogdanovci svakoga su dana bili izloženi žestokim topničkim i tenkovsko-pješačkim napadima, potpomognutim djelovanjem avijacije, koje su njihovi branitelji uspješno odbijali nanoseći neprijatelju teške gubitke. I na osječkom i vinkovačkom dijelu bojišta neprijateljske snage poduzimale su stalne žestoke napade s ciljem osvajanja teritorija i vezivanja hrvatskih snaga, kako bi se onemogućila njihova pomoć Vukovaru. Usprkos vrlo teškoj situaciji na cjelokupnoj istočnoslavonskoj bojišnici, hrvatski državni i vojni vrh pokušao je pomoći Vukovaru. Planirane su i poduzimane akcije s ciljem deblokade i dopremanja pomoći gradu. Ustrojena je i Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja sa zadaćom osiguravanja nastavka obrane Vukovara i sprječavanja daljnjeg prodora neprijatelja prema Vinkovcima i Županji.

Mjesna zajednica, Trpinjska cesta, druga polovica rujna 1991.
(autor fotografije: Franjo Živković, fotografiju darovao: Marko Babić)

Dana 16. listopada 1991. njezinim zapovjednikom imenovan je Mile Dedaković Jastreb, dotadašnji zapovjednik obrane Vukovara, a na toj dužnosti naslijedio ga je Branko Borković Mladi Jastreb. Svi vojni pokušaji da se pomogne Vukovaru završili su neuspješno. Razloga za to bilo je više. Naime, hrvatske snage bile su potpuno nepripremljene za napad, slabo popunjene i naoružane te tehnički inferiorne prema srpskim snagama, a nisu raspolagale ni točnim obavještajnim podatcima o stvarnoj snazi i brojnosti jedinica JNA s kojima su bile u dodiru na području između Vinkovaca i Vukovara. Osim toga obavještajni podatci govorili su o koncentraciji jakih snaga Tuzlanskog korpusa JNA južno od rijeke Save i snaga JNA u Vojvodini prema području Županje, što je otežavalo odvajanje snaga za pokušaj deblokade Vukovara. 

Slika vukovarske bolnice - (s lijeva na desno): med. ses. Vesna Belinić (drži kompresu),
dr. Boris Kratofil, med. ses. Mihaela Brajković u improviziranoj operacijskoj sali, u podrumu bolnice
(u mirnodopsko vrijeme ambulanta za male kirurške zahvate), listopad/studeni 1991.
(fotografiju darovao: dr. Boris Kratofil)

Žestoki napadi na grad nastavljeni su i tijekom studenog 1991. Zauzimanjem Lušca 2. studenoga spojile su se postrojbe grupa Sjever i Jug te su se snage JNA uklinile između Vukovara i Borova Naselja, da bi zauzimanjem Bogdanovaca 10./11. studenog neprijateljske snage pod svoju kontrolu stavile cjelokupno područje između Vukovara i Nuštra. Istodobno su polako počele zauzimati i dio po dio Vukovara. Tijekom noći 9./10. studenoga JNA je zauzela Milovo brdo, posljednju strateški važnu točku na smjeru napada prema središtu grada, čime je Mitnica odvojena od središta Vukovara. Obrana grada presječena je na dva mjesta, a branitelji su sabijeni u tri odvojena džepa – Mitnica, središte grada i Borovo Naselje – koja se nisu mogla dugo držati. Tijekom noći 18./19. studenoga 1991. prestao je organizirani otpor branitelja u Vukovaru, a sljedeći dan položili su oružje i branitelji Borova Naselja. Prije pada dio branitelja napustio je Vukovar i uspio se u manjim grupama probiti do Nuštra i Vinkovaca, a nakon zauzimanja grada započelo je razvrstavanje stanovnika na branitelje i civile. Prema podatcima Ministarstva zdravstva Hrvatske, 19. studenog 1991. na području Vukovara bilo je oko 14 000 civila – 10 000 u Vukovaru, 4 000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, te oko 900 branitelja – po 450 u Vukovaru i Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici na dan okupacije bilo je oko 420 ranjenika i bolesnika, dok je u skloništu – stacionaru u „Borovo Commerceu” bilo oko 250 ranjenika. Iako je bila dogovorena njihova evakuacija, pripadnici JNA izveli su 20. studenog iz vukovarske bolnice oko 400 ranjenika, djelatnika bolnice i drugih civila. Od tog broja najmanje je 266 osoba ubijeno ili se vode kao nestale. Najveći broj strijeljan je i zatrpan u za to već pripremljene jame u noći 20./21. studenoga na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara. Zločin na Ovčari najveći je masovni zločin i najveća masovna grobnica iz cijelog Domovinskog rata. I nakon okupacije grada dogodila su se brojna ubojstva civila i branitelja. Oni koji nisu pobijeni završili su u logorima i zatvorima u Srbiji i Vojvodini, gdje su bili izloženi maltretiranjima, raznim vrstama ponižavanja i premlaćivanjima. Ukupno je u srbijanskim logorima bilo zatočeno 2796 osoba, koje su u zatočeništvu provele više mjeseci. Posljednja velika razmjena zarobljenika izvršena je u kolovozu 1992. godine.

Po zauzimanju grada, na pitanje novinara zašto je opsada Vukovara trajala tako dugo, zapovjednik 1. vojne oblasti general-potpukovnik Života Panić odgovorio je: U istoriji rata, ni jedan grad koji je bio spreman za odbranu, nije bio osvojen za manje od četiri mjeseca (…) Mi smo Vukovar zauzeli za relativno kratko vreme, u odnosu na to kako je ovaj grad za odbranu bio pripreman, u odnosu na to kako su jedinice snabdevane, kako su dovedene tamo, Hrvati su smatrali da je Vukovar njihov Staljingrad i branili su ga odsudno. Slično razmišljanje, kojim se očito željelo opravdati dugotrajnu opsadu Vukovara i pretrpljene velike gubitke JNA, dao je i general Armije Veljko Kadijević u svojoj knjizi Moje viđenje raspada, u kojoj je utvrdio da se za Vukovar bila bitka s „glavninom hrvatske vojske” koju je „grupacija JNA u Istočnoj Slavoniji dobila”.

Ostaci Vukovara nakon srpske agresije; snimljeno tijekom okupacije (autor fotografije: Dionizije Šebetovsky)

Zgrada željezničke postaje u Vukovaru; snimljeno tijekom srpske okupacije
(autor fotografije: Dionizije Šebetovsky)

U napadu JNA i pobunjenih Srba na Vukovar poginulo je 1739 osoba – 1436 muškaraca i 303 žene. Poginula su 632 pripadnika hrvatskih snaga, a 178 vodilo se kao nestale. Glede gubitaka JNA, hrvatske procjene bile su različite i varirale su od 8000 do 15 000 poginulih pripadnika JNA, što se zasigurno može smatrati pretjeranim. Izvori JNA govore da su do veljače 1992. ukupni gubitci postrojbi 1. vojne oblasti iznosili 894 poginulih i 5056 ranjenih pripadnika.

Zbog neočekivano jakog tromjesečnog otpora vukovarskih branitelja znatno nadmoćnijem napadaču i zbog velikih razaranja Vukovar je postao simbol hrvatskog otpora srpskoj agresiji u Domovinskom ratu, a njegovi stanovnici, posebice branitelji, primjer požrtvovnosti i hrabrosti. U vojnom smislu bitka za Vukovar i njegova dugotrajna obrana u okolnostima koje mu nisu davale mnogo izgleda mogu se smatrati fenomenom i u svjetskim razmjerima.

Ivan Brigović, prof., arhivist
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata