Čitaonice i kazina – kulturna društva političkog karaktera

Godine 1838. osnovana je prva ilirska čitaonica u Varaždinu. Nedugo nakon nje osnovana je i čitaonica u Karlovcu, zatim u Zagrebu pa u Križevcima. Bio je to početak udruživanja pristaša ilirskog pokreta, koji su svoju djelatnost najprije usmjerili prema kulturi i jeziku. Naime, zadaća spomenutih čitaonica bila je da služe kao sredstva narodnog izobraženja, tj. za obrazovanje naroda promocijom narodnoga jezika i književnosti pisane na njemu, a s konačnim ciljem osvještavanja naroda u nacionalnom duhu. Upravo u toj ulozi čitaonica kao posrednika između narodne kulture, koja se ponajviše ogledala u jeziku, i nacionalne ideologije najbolje se očituje njihov politički karakter.

Kako je u austrijskoj carevini na snazi bila zabrana stranačkog političkog djelovanja, ono se moglo odvijati jedino pod krinkom kulturnih društava. Čitaonice su službeno bile osnivane kao udruženja čiji je cilj bio zabava i pouka, dakle politički element u njima nije trebao biti prisutan, ali ipak su prvenstveno služile kao okupljališta pristaša ilirske, tj. hrvatske nacionalne ideologije te kao organizacijska središta za širenje njihovih ideja. Praktičnost čitaonica bila je u tome što je za njihovo osnivanje bila potrebna samo dozvola lokalne vlasti, npr. gradskog magistrata, što je proces osnivanja i otvaranja činilo brzim i jednostavnim.

Narodni dom ili Dvorana

Od ilirskih čitaonica najistaknutije mjesto vrlo brzo nakon osnivanja zauzela je ona zagrebačka, koja je postala središte iz kojeg su se širile i realizirale preporodne ideje, koje su utjecale na promjene u političkom, društvenom, kulturnom, napose književnom, a sve zajedno zapravo u nacionalnom životu banske Hrvatske. Iz nje su izniknule i druge važne nacionalne institucije poput Matice ilirske (Matice hrvatske), narodnog muzeja, Gospodarskog društva, narodnog kazališta i dr.

Janko Drašković	Ljudevit Gaj

U početku djelovanja zagrebačke Ilirske čitaonice u njezinu su se članstvu našle i osobe kasnije poznate kao promađarski pristaše poput Aleksandra Draškovića i Antuna Danijela Josipovića. No kako je djelovanje iliraca sve više skretalo s kulturnog polja na političko, već početkom 1840. nekolicina uglednih zagrebačkih stanovnika uputila je molbu vladaru da im dopusti osnovati društvo pod nazivom Horvatsko-vugerski kazino. Osnivači su naveli da je glavni cilj toga društva uzdizanje društvenog života u zemlji i učenje mađarskoga jezika, ali ono je zapravo trebalo služiti kao protuteža Ilirskoj čitaonici. Kako vladareva dozvola nije stizala, osnivači su se obratili zagrebačkom gradskom magistratu i nakon nekoliko pokušaja dobili su dozvolu za otvaranje kazina u Zagrebu. Zagrebački kazino službeno je s radom počeo u ožujku 1841. godine, a nakon njegova utemeljenja osnovano ih je još nekoliko u gradovima i mjestima civilne Hrvatske, ali vodeća uloga ipak je pripala Zagrebačkom kazinu. Za razliku od ilirskih čitaonica, koje su uglavnom služile kao mjesta gdje su se mogle posuditi i čitati knjige i periodika te naravno sastajati ilirci, kazina su uz prostor za čitanje nudila i druge sadržaje poput mogućnosti igranja društvenih igara, prije svega bilijara, te za objedovanje. Takva široka ponuda zacijelo je bila privlačnija, no Zagrebački kazino imao je četiri puta skuplju članarinu od Ilirske čitaonice, što je utjecalo na brojnost njegova članstva.

Aleksandar Drašković	Antun Danijel Josipović

Zagrebački kazino osnovan je po uzoru na Narodni kazino u Pešti, što je vidljivo iz usporedbe njihovih statuta, a kako je jedan od glavnih ciljeva njegove uspostave bio taj da se u njegovim prostorijama omogući učenje mađarskoga jezika, vidljivo je i da je uloga Kazina zapravo trebala biti promicanje nacionalne ideje, ali mađarske. Kao i kod ilirskih čitaonica i kazinima je upravo to što su trebala služiti kao rasadišta nacionalne ideologije davalo politički karakter.

Hrvatski prirodoslovni muzej = Zagrebački kasino

Da su čitaonice i kazina zaista bila društva prvenstveno političkog karaktera, svjedoče nam i njihovi suvremenici. Tako su pri osnivanju Kazina u Zagrebu stizale optužbe iliraca da je to mađarsko antislavjansko društvo, čiji je cilj mađarizacija Hrvatske. I u službenim izvješćima mogle su se vidjeti slične konstatacije. Tako je Ugarsko namjesničko vijeće u jednom svom izvješću označilo Zagrebački kazino kao udruženje opojeno mađarskim duhom, koje je prožeto mržnjom prema težnjama iliraca, te da ima i političke tendencije. A jedan francuski diplomat i publicist, boraveći u Zagrebu tijekom 1840-ih, također je primijetio da se mađaroni skupljaju u Kazinu, koji je rezerviran samo za njih. I Imbro Tkalac posvjedočio je da je Kazino služio kao stranački tabor pri županijskim skupštinama i izborima, o čemu svjedoči i činjenica da su politički protivnici članove Horvatsko-vugerske stranke ponekad nazivali kazinistima. Slično su se ponašali i ilirci, kojima je Čitaonica također služila kao politički tabor, mjesto gdje su razvijali svoju ideologiju, raspravljali kako je što bolje promovirati te kako nastupati protiv svojih političkih protivnika. To je rezultiralo time da su ilirci rijetko zalazili u Kazino, a članovi Horvatsko-vugerske stranke u Ilirsku čitaonicu. Iz toga proizlazi da su se Ilirska čitaonica i Zagrebački kazino oblikovali kao središta dvaju suprotstavljenih idejnih strujanja, tj. dviju političkih stranaka koje su se tijekom 1840-ih borile za osvajanje vlasti u banskoj Hrvatskoj.

Obje institucije djelovale su do 1848., s time da je djelatnost Zagrebačkog kazina nasilno prekinuta u svibnju 1848., no službeno su raspuštene tek prema novodonesenom zakonu 1850. godine.

Piše: dr. sc. Arijana Kolak Bošnjak