Tvrdi grad Ključ – sijelo Nelipčića

U blizini Ključa, sela smještena desetak kilometara zapadno od Drniša, na desnoj strani kanjona Čikole, nalazi se najveća od šest srednjovjekovnih utvrda smještenih uz obale rijeka Krke i Čikole. Utvrda Ključ (Ključica) – koju čine središnji, četverokutni objekt s okruglom kulom, ostatci palače i kuće za stražu te ograđeno podgrađe – u vrelima se prvi put spominje 1333. godine upravo u rukama velikaške obitelji Nelipčića. Te se godine, naime, kao knez Ključa spominje Izan (comiti Ysano de Clavi), brat kneza Nelipca pod čijim se vodstvom obitelj Nelipčića, nakon sloma prevlasti Šubića (1322.), uzdigla u red najmoćnijih velikaških obitelji na području Hrvatskog Kraljevstva. Važnost spomenute utvrde, koja se nekoliko godina potom (1337.) spominje u vlasti Izanova sina Konstantina (Constantino comiti Cluci), proizlazila je iz činjenice što je ona kontrolirala trgovački put koji je povezivao Šibenik s njegovim zaleđem, prvenstveno s Kninom i Bosnom. Kada je i zbog čega Ključ poslije prešao u ruke glavne grane obitelji, to jest Nelipčevih potomaka, nije poznato.

Tijekom sljedećih sedam desetljeća, sve do početka XV. st., o Ključu nema nikakvih vijesti da bi 1408. godine bio naveden među posjedima koje je kralj Žigmund potvrdio knezu Ivanišu Nelipčiću. Početkom 1420-ih Ključ se u više navrata spominje među Ivaniševim posjedima kao što je to bio slučaj 1420. godine kada je bio uključen u primirje koje je Ivaniš potpisao s Venecijom, zatim 1421. i 1422. godine navodeći se među gradovima koje je po svojoj smrti odlučio ostaviti svojim nasljednicima – kćeri Katarini i zetu Ivanu (Anžu) Frankapanu te 1428. i 1434. godine dajući uime zaloga od 3000 dukata gradove Kamičak i Ključ te kotar Petrovo polje kćeri Katarini, odnosno ostavljajući joj, neposredno pred svoju smrt, sva svoja pokretna i nepokretna dobra.

Kada je nedugo potom, tijekom druge polovine 1435., knez Ivaniš Nelipčić umro, tada je kralj Žigmund, temeljem starog zakona po kojemu su sva imanja čiji bi vlasnici umrli bez muških potomaka imala potpasti pod kraljevsku krunu, zatražio od bana Ivana (Anža) Frankapana da mu ustupi svu baštinu svoje žene, tj. sve gradove i oblasti pokojnoga Ivaniša. Kako se Ivan (Anž) oglušio na kraljev poziv, ovaj ga je početkom iduće godine „proglasio buntovnikom i odmetnikom” lišivši ga pritom svih časti i imanja. Novoimenovanom hrvatskom banu Matku Talovcu povjerio je pak zadaću da izvrši njegov nalog obećavši mu u ujedno uime nagrade sve one zemlje koje bi osvojio od Anža. Rat za baštinu Nelipčića koji je potom izbio prekinula je iznenadna Anžova smrt nakon čega se njegova udovica Katarina Nelipčić poklonila kralju i predala mu tražene posjede koje je ovaj, u skladu sa svojim obećanjem, darovao Talovcima.

Otada vijesti o Ključu postaju rijetke i malo je toga poznato o ovoj utvrdi i njezinim gospodarima tijekom druge polovine XV. st. S osmanlijskim osvajanjima hrvatskih zemalja i Ključ je, vjerojatno nakon pada Knina (1522.), bio osvojen te je u osmanlijskim rukama ostao sve do 1648. godine kada je Venecija tijekom Kandijskog rata (1645. – 1669.) protjerala Osmanlije iz Ključa.

Odlukom Ministarstva kulture utvrda Ključ, zajedno s preostalim utvrdama na području Nacionalnog parka Krka, proglašena je zaštićenom spomeničkom baštinom, a do utvrde danas vodi uređena poučna biciklistička i pješačka staza.

Tlocrt tvrdog grada Ključa. (Grgur Urlić-Ivanović, „Ključić, grad Nelepićev u Kninskoj županiji”, SHP 1 (1895.), str. 110.)

Iako se u znanstvenoj i popularnoj literaturi Ključ (Ključica) redovito poistovjećuje s utvrdom Ključić koja je tijekom 1340-ih bila predmetom spora između Nelipčića i Venecije, vrela ne daju temelja za takav zaključak. Potonju je utvrdu naime, kako to izričito tvrdi Lucius, dao sagraditi knez Konstantin iz Ključa „koji je po nagovoru kneza Nelipca, brata njegova oca, podigao na granici Šibenika u jednom tijesnom prolazu kaštel koji se stoga zvao Ključić, i tako Šibenčanima spriječio slobodan prolaz” nametnuvši im uz to i plaćanje poreza na promet robe (trgovine). Mirovnim ugovorom s Venecijom sklopljenim 1343. Nelipac je pristao razoriti Ključić obvezavši se povrh toga kako ni on ni Konstantin neće bez dopuštenja i suglasnosti duždeva gospodstva obnoviti ili nanovo izgraditi rečenu utvrdu bilo na tom bilo na drugom (obližnjem) mjestu. Svoju je obavezu, unatoč uzaludnom pokušaju uvjeravanja Venecije da utvrdu ostavi u njegovim rukama i pod njegovom zaštitom ili da se, u suprotnom, sruši i neka šibenska utvrda podignuta tijekom rata, on uistinu i ispunio. No kako je neposredno nakon njegove smrti Konstantin ponovno sagradio zabranjenu utvrdu (quod penitus foritilicia de novo rehedificata), nanijevši pritom nove štete stanovnicima Šibenika, Venecija se 1345. obratila Nelipčevoj udovici Vladislavi požalivši joj se zbog tih novosti i zatraživši od nje naknadu zbog nanesene štete te rušenje novosagrađene utvrde. Spremna zbog očekivane vojne kralja Ludovika I. udovoljiti tim zahtjevima, Vladislava je pristala srušiti novosagrađenu Konstantinovu utvrdu u kojoj je on držao ljude i plijen od pljački i to tako da „nitko u istoj ne može stanovati”, što je potvrdio i njezin sin Ivan odredivši da se „utvrda iznova sagrađena od Konstantina ili njegovih ljudi na nekoj stijeni blizu srušene tvrđave, koja je bila kneza Konstantina, sruši i uništi”.

Izgleda međutim kako Nelipčići ipak nisu ispunili dano obećanje te kako su, suprotno tomu, nastavili gradnju utvrde zbog čega je Venecija iduće godine knezovima Ivanu Nelipčiću i njegovu bratiću Konstantinu te Mladenu Šubiću odlučila uputiti svog poslanika, bilježnika Stjepana, s nalogom da se pobrine oko prestanka njezine gradnje ta da pritom, na način koji mu se čini najprikladnijim, posebice prosvjeduje kod mladog kneza Ivana. S obzirom na to da se on oglušio o taj zahtjev, Veneciji nije preostajalo ništa drugo nego pribjeći sili uputivši tri tjedna kasnije poslaniku nalog da se pobrine oko toga da Šibenčani i knez Mladen zajedničkim snagama sruše Ključić, dok je kapetanu kopnene vojske naredio da im u tome pruži pomoć. Od toga se ipak, na preporuku šibenskog kneza, nakratko odustalo, no 4. siječnja 1347. vlasti u Veneciji definitivno su odlučile da se sporna utvrda uništi povjerivši tu zadaću kapetanu brodovlja koje se nalazilo u Zadru. Je li taj nalog tada i bio izvršen, ne zna se, no Ključić se, u svakom slučaju, otada više ne spominje u izvorima.